Grunula je truba, Branko V. Radičević

Sve se izgleda menja. Sabor ostaje isti. Kao element. Zemlja. Vazduh. Voda. Pečenje. Lebac i slanina. Beli lukac. Kolovođa i kec. Prvi i poslednji u kolu. Sabor je čudo. I to čudo nad čudima. Trebalo je, pre trideset i pet godina, promarširati ulicama Guče. U anteriji. Sa šajkačom na glavi. U prisustvu vlasti. U pratnji trubača.

To je čudo. Taj pohod koji traje. Koji ne prestaje. Od Sabora do Sabora. Od grada do grada. U kasno leto. Pred jesen. Dumbara bubanj. Igra kolo. Ali, molim vas, zamislite: kako je to bilo pre trideset i pet godina. U prikradici. U prekorici. Kao inačica. Tek će narasti inat. Tek će se zainatiti pravi inat. U sveopštoj sumnji.

Prikradalo se. I pripremalo veliko kolo. U prikradici. Naizgled naivno i nevešto. Trebalo je imati hrabrosti. I odoleti pokudicama. Šta će vam to tu? I zašto će vam baš tu? I šta će tu Dragačevo? I zar se to sme u Dragačevu? I šta će drugi reći? I kako će se drugi ponašati? I ko će za to odgovarati? I šta ako se to u nešto neprilično izrodi? Opasno je! Nije vreme! Zašto baš trube? I šta će tu trube? Pa to podseća na ratove! I kakvi su to bili ratovi! Ima ratova i ratova. Osvajačkih, napadačkih, tlačiteljskih, nepravedenih, opakih i zlovremenih.

Šta će tu trube ? Na šta nas podsećaju? Na nekakva knjaževstva i kraljevstva?

Nije Srbin izmislio trubu. Šta će truba u kolu? Ima ona preča posla. Zna se njeno mesto. Ispraća u ratove. I maršira s vojskama. Jedan, dva. Pod komandom. Jedan, dva. Ne može u šest koraka.

I grunula je. U Dragačevu. Kao izazov. I prkos. Prisetila. Podsetila. Promladila. Dahnula vedrinom. I nadom. Jer narod igra. Ima nade. Jer narod igra. Dobro je kad narod igra. Zasvadbariće jesen. Rađaće se deca. Oživeće njive i livade. Biće leba i slanine. Zaratariće zemlja. Neće zaratovati. Ona će zaratariti. Jer bog Perun, vrhovni srpski bog, nije bog ratova, već berićeta, bog plodnosti. On opominje gromovima i munjama. On upravlja zemljom i nebesima. I šalje kišu na žednu zemlju. Oplođuje. Preporađa. Omlađuje. Stvara. Daruje.

Trebalo je lukavo, polako, strpljivo, uz neophodne dodvorice i nepotrebne pristanke, očuvati saborovinu, koja je postala dadž, napajala ljude verom i nadom da još ima zdravlja i da nije sve prošlo i da će se živeti i ploditi.

Zaigralo je veliko saborsko kolo. I porodio se veliki, opštenarodni inat. Truba se pretvorila u čudo. Oslušnite je. Drma. Čućete što nikad niste čuli. Čućete ako ste posustali. Čućete ako ste posumljali. Ima spasa. Ima nade. Čućete ako ste se odrodili. Čućete ako se još niste porodili. Čućete ako ste se zaplodili.

Moj glas je slab. Nemam snage da nadvičem trubu. Sve što sam govorim, kazaće vam truba. Ona neprestano samo o tome trubi. Treba je čuti, slušati i razumeti. Ona umesto nas progovara. Jednog dana, ko zna kada, došla je među nas iz dalekog belog sveta. I progovorila je našim glasom. Baš kao da je svirala. Kao da se usvirala. I uguslila. Videli smo je na slikama posvećenim Božijim prostorima. Anđeli navešćuju dolazak. Strašnog suda. Ona se potpuno pripitomila u Dragačevu. Ne poziva na juriš. Neće u rat. Ne navešćuje propast sveta. Dolazak Strašnog suda. Započinje kolo. Svetkuje. I razastire radost. I zato je dobrodošla. Kao preporoditeljka. Na radost. I veselje.

Branko V. Radičević, pesnik, jedan od osnivača Sabora, Slovo domaćina na otvaranju 30. Sabora 1990.

Čudo zvano Guča, Momo KAPOR

Ko je mogao i da pomisli da će zov trube uspeti da okupi, ni manje ni više, šesto hiljada ljudi i da će na pustim poljanama Guče nići, kao u kakvom ratnom pohodu, polje šatora? A svi su zaboravili, niko ni da pomene, da je čitavu tu priču pre četrdeset devet goina, 1960. godine, započeo jedan pesnik, Branko V. Radičević, zvani Mačista, koji je proslavio Srbiju, a posebno Čačak, odakle je rodom, svojim pesmama i poemama. Niko da se seti Mača, koji je sa nekolicinom prijatelja sakupio tri-četiri sirota duvačka orkestra koji su se potucali po Srbiji po svadbama i sahranama, više gladni nego siti, i da ih je doveo u portu ispred crkve Svetih arhangela Mihaila i Gavrila u Guči da tu sviraju ceo letnji dan do podne, a onda, bogami, i uveče, i sve tako, puna tri dana.

Vraćajući se u Beograd, Mač je natovario u kola i teški krajputaš iz okoline Čačka, prvi koji je ikada videla prestonica, uvevši tako u modu staru tradicionalnu skulpturu, i to obojenu, dok su se intelektualci divili rupama Engleza Henrija Mura. E, pa lepo bi bilo da je bilo ko od zvaničnika makar i pomenuo Mačistu, Branka V. Radičevića, ali Srbija je to: ona lako zaboravlja. Uostalom, pokojni Mačista ima vremena da čeka da ga pomenu.

Sva muka i bes, sva lepota i tuga, sva radost i muzika, koje se sakupe za godinu dana u Srbiji, prve nedelje avgusta šiknu u nebo kroz blistava grla truba na Saboru u Guči. To je događaj na koji seljačka Srbija nestrpljivo čeka punih godinu dana. Tada Guča, varošica u brdima, postaje svetska prestonica trube.

Ne zna se pouzdano kada su se i kako trube primile u Srbiji, koja je odvajkada poznavala uglavnom gusle, pastirske svirale, frule i dvojnice, ali je to verovatno bilo posle srpsko-turskih ratova potkraj devetnaestog veka, kada su se četni i pukovski trubači vratili u svoja sela, donevši sa sobom olupane, ulubljene i izubijane, a često i kuršumima probijene trube, kojima su, do tada, pozivali na juriše i svirali povečerja. Ratovi koji su usledili početkom novog veka znatno su povećavali, sem mrtvih, i broj truba. Zbog toga je u njihovom tonu još uvek najizrazitiji ratnički zvuk, poklič na pobedu ili smrt – tanki, mesingani lim, naliven melanholičnom mrenom povečerja.

Donosili su ih kao dragocenosti, pažljivo uvijene u krpe i futrole, sašivene od uvoštenih šatorskih krila, u svoja zabita sela. Odmotane i pažljivo izglancane blesnule bi, usred bode siromašnih izbi, sjajem zlatnog roga. Čuvali su ih brižljivo i negovali, zasviravši katkad u sutonu kolce ili posmrtni marš, sve dok ne postadoše pravi virtuozi, ravni, ako ne i bolji, od meksičkih marijačija. Svojim instrumentima postizali su i najviše, gotovo nemoguće tonove, ali su bili u stanju i da nežno, trubama, bekrijama šapuću u uvo uspavanke. I kao što je šljiva madžarka u ovom delu Srbije pronašla najpogodnije tlo za svoje sokove, isto tako se primila i truba, do tada nepoznata srpskim muzičarima. Pokazalo se da se nijednim muzičkim instrumentom, čak ni violinom, za koju su bili majstori Cigani, ne može bolje izraziti suština bića ovog naroda, ponekad kroz krik, često kroz suze, jecaje ili promukli smeh, a najčešće kroz obesne taktove narodnih kola, punih razuzdane radosti.

I sada su se, sa svih strana Srbije, sjatili svi u Guču. I oni koji su tek nedavno prvi put dunuli u pisak, i oni što su živeli od sviranja po svadbama, sahranama, vašarima i zabitim krčmama. Bilo je među njima svakojakih; onih u seljačkim gunjevima i opancima-šiljkanima, sa šajkačama na glavama, i drugih, što su već stekli ime, pa se odenuli u svilene košulje jarkih boja i širokih rukava, prsluke i lakovane cipele. Došli su tu odršani orkestri bez sluha i imalo muzikalnosti, uvežbani ansambli, koji su već nastupali na televiziji i igrali po filmovima, ciganski orkestri sa rumunske i bugarske granice i družine sa imenima nagrada ispisanim na bubnjevima pozlaćenih činela – čak i ansambl američkih marinaca! u Guču su se sjatilii rojevi domaćih i stranih filmskih i televizijskih ekipa da zabeleže kamerama još jedan potpuno nepredvidljivi uzlet srpskog duha. Već prve noći, podanici prestonice trube, zaplitali su jezicima i provlačili se kroz stolove pod šatrama u osmicama, opijeni raskošnim zvukom i pićem što se nemilice točilo na svakom koraku. Najbrojniji među njima došli su iz obližnjih gradova i Beograda, a nije bilo malo ni onih što su stigli čak iz Evrope i Amerike, da nedelju dana traže i pronalaze svoje zaboravljene korene. Samo na ovom mestu mogle su da se susretnu leptir-mašne sa šajkačama, mlade lepotice sa slavnim, pijanim starcima, dame, odevene po poslednjoj pariskoj modi, sa zabrađenim seljankama; pod šatrama koje su bazdile po rakiji, pečenom mesu i duvanskom dimu što je naprosto kuljao iz njih. Svaka šatra postala je improvizovana gostionica sa rasparenim stolicama i sastavljenim stolovima prekrivenim čaršavima, u kojoj su se smenjivala i nadmetala, naizmenično, po dva-tri orkestra duvača. Pred jutro, iskolačenih očiju, okrenuli bi svoje trube jedni naspram drugih, poput tromblonskih bacača zvuka, izduvavajući svu svoju nagomilanu snagu i bes kroz njih, nadmećući se ko će koga da nadjača i otera sa poprišta. Lepotice su se pele na stolove i igrale po njima (zvali su ih stolovače), a muškarci padali u dert, razvezivali kravate i opuštali kaiševe ispod nabreklih trbuha. Ništa se, naime, ne slaže i ne prožima tako dobro kao šljivovica iz tog kraja i svirka duvača-Dragačevaca.

Oko šatri su se okretali danonoćno ražnjevi sa prasićima i jaganjcima a na nekoliko mesta i teški volovi, sa kojih su vešti majstori noževima odsecali ispečeni sloj, i dok se pekao novi, prodavali još vrele režnjeve volujskog mesa u rasečenim lepinjama.

Što se tiče ovogodišnje Guče, zapanjile su me dve stvari: prva, da nije bilo nijednog slučaja svinjskog gripa, koji hara planetom, a to iz dva razloga – najpre, zbog toga što su gosti pojeli svu raspoloživu svinjetinu, tako da grip nije stigao da se zapati u njoj, a i to je najzad dokazano, da bacili gripa umiru na metar i sedamdeset pet centimetara udaljenosti od onoga koji je popio tri litra vina ili gajbu piva. Tako je slučajno i pronađen najbolji serum protiv gripa. Druga stvar koja me zapanjuje, po ko zna koji put, jesu pijani Slovenci, koji dokazuju da nema šta da tražimo u Evropskoj uniji, jer da je tamo dobro, ne bi dolazili kod nas u Guču da se provedu pod sloganom ''Samo jednom se živi!'' Kako im je tamo, najbolje se vidi iz načina na koji piju: oni se opijaju mračno i depresivno, bilo čim što im dođe do ruku, samo da pobegnu od načina života kojim žive.

Ono što je potpuno nelogično u Guči kuva se u velikim zemljanim loncima, i zove se svadbarski kupus. Kiseo kupus u avgustu, to me zaprepašćuje. Da li je to onaj poplesnivili kupus, preostao od zimus, ili su ga zakiselili na brzu ruku, ostaće zauvek tajna. Zaista ga je perverzno jesti usred leta.

Primetio sam još da Guča, i pored svoje popularnosti, polako ali sigurno gubi svoju izvornu dušu, približavajući se američkom Vudstoku ili novosadskom Egzitu. Njena buduća propast počela je prisustvom u orkestrima saksofona, koji je do tada bio nepoznat instrument u srpskoj narodnoj muzici, a nastavlja se sa sve prisutnijim klavijaturama. Još samo nedostaju orgulje i harfistkinja sa šajkačom, pa da stvar bude potpuna. Još nešto: u repertoar se sve više uvlače belosvetski šlageri od Maj veja do Kondorovog leta – kao , možemo i to. Za iduću godinu Guča je najavila takmičenje za prvu trubu sveta. Šteta što su umrli Dizi Gilespi i Majls Dejvis – oni bi sigurno došli da se takmiče sa Salijevićima.

Kao što je ono prase pitalo, ima li života posle Đurđevdana, tako se i mi pitamo, ima li ga posle Guče?

Momo KAPOR, književnik i slikar Nin, Beograd, 20. avgust 2009.

History of Guča Festival

The traditional Dragačevo trumpet - its cult kept alive for nearly two centuries regardless of political and social considerations - has with time become world-renowned. It is owing to the trumpet that the name of Serbia has resounded worldwide, in all the continents. Some orchestras, when they appear on stage, whether for official competition national dress, the authentic and indigenous dances and other folk inspired elements, coupled with music, have become an integral part of national gathering.

The virtuoso music performers, the trumpet players to the paradox and make the story more authentic - are for the most part fully self-taught. They play by ear and quite spontaneously, relying on their musical memory; they play from the heart and soul, and their music reaches out to listeners precisely for this quality. The Gucha Assembly of Trumpet Players continues to grow year after year: today, this musical feast of recognizable national skills is more popular, more diverse and bigger than ever before.

The first Dragacevo Assembly of Trumpet Players was held on October 16, 1961 in the yard of the Church of Sts. Michael and Gabriel in Gucha. Initially, it was a very modest Assembly - almost subversive for the prevailing political circumstances of that time. However, the Assembly gradually grew and expanded its, one might say, magical influence, and over the past ten or so years has become the folk remained its key symbol and raison detre, it is no longer held solely for the trumpet players. It grew into an Assembly of toastmasters, painters, song "Sa Ovcara I Kablara", marks the beginning of the festival each year. Some church music festivals notwithstanding, the Assembly of Trumpet Players is the best know event of this kind extending uninterruptedly for 43 years and attracting guests and musicians alike from every continent. Trumpet players and folk song and dance groups from around the world deem it a great honor to be invited to the Assembly, and the number of v visitors increases with each coming year. The record was set in 2002, when Gucha hosted in excess of 300.000 visitors.

With considerable experience in organizing Assemblies, today the traditionally hospitable Gucha has earned its place on the map of world music festivals, inviting high interest from ethno music lovers, and deservedly so. As an internationally recognized trumpet capital, and a singular corner of positive energy, a place with accumulated joy, gaiety and spontaneity, coupled with the piercing yet gentle sound of the trumpet, Gucha is a place of catharsis of the heart and soul while the festival lasts. All this is more than enough to attract visitors to Gucha each Mexico, Spain, Greece, Denmark, China and many other close or distant countries. The names of Boban Markovic, Milan Mladenovic, Ekrem Sajdic, Elvis Ajdinovic, Fejat and Zoran Sejdic have carried the glory of the Serbian trumpet across the world. Some 600,000 visitors are expected at the next, and 50th Assembly. That would be very impressive indeed, would it not?

Day trip to Ovčarsko Kablar canyon

Day trip to Ovcarsko Kablar canyon - Trumpet Festival It is located in central Serbia, where the Morava river between the mountains and Shepherd Kablar gorge cuts an imposing shadow scale in forest on the banks of the river, the small plateau close to the rocks and hiding the 11 medieval monasteries, the unique place where there are time when they occur. On the left side of the Western Morava are the Annunciation, Ilinje, Savinja Nikolje, Assumption and Jovanje, and on the right the Temple, Trinity, Transfiguration, Assumption and the Presentation.

The gorge is located Shepherd and Spa. After a stormy night in Guca, you'll benefit from a break and rest in the beautiful nature that has not been disturbed by human factor. Excursion program: Departing from Guca in 8:00 am, comfortable tourist bus. Arrival at the Spa Shepherd around 8:45 pm, a tour (in a tourist guide) very small town, visiting the monastery of the Transfiguration, Presentation, Ascension, Nikolje. Driving through the canyon on a raft in the Western Morava. Lunch at the restaurant "House" (the menu is arranged in advance if you wish), located on the banks of the river. Ability to visit Wellness center or outdoor swimming pool with thermal water. During the individual time, lasting two hours. Departing in Guca at 17.00 h. Arrival in Guca in 17:45. Tour Price: 30 € The price includes:- Transportation of tourist bus - Admission to the National Park - Lunch at the restaurant "Dom" - Drive-raft -Tourist Guide - Organization If you interesting for reservation of apartment in Guča, you can contact us by email on guca@booking-hotels.biz or calling number +381.64.555.85.81.